Kejt Mos (1961), spisateljica i esejistkija, autorka brojnih romana koji se prodaju u milionskim tiražima, gostujući profesor savremene književnosti i kreativnog pisanja na Univerzitetu Čičester, osnivačica i direktorka Bejlis ženske nagrade za fikciju, pokretanjem globalne internet kampanje #WomanInHistory, na osnovu koje je nastala knjiga Kraljice ratnice i tihe revolucionarke: Kako su i žene izgradile svet, a koju je objavila beogradska Geopoetika učinila je veliki poduhvat, značajan i u smislu mogućeg, drugačijeg i istinitijeg pogleda na istoriju civilizacije.

Njena knjiga Kraljice ratnice i tihe revolucionarke: Kako su (i) žene izgradile svet je svojevrsna enciklopedija koja nam otkriva neverovatne, vrlo kratke biografije žena iz celog sveta, naravno pre svega iz Britanije i Severne Amerike, ali i iz mnogih drugih kultura i epoha, koje su u svom vremenu činile velike stvari u različitim sferama. Recimo, bile su gusarke, revolucionarke, naučnice, spisateljice, medicinske sestre…, a za nas su ostale nepoznate, obavijene naslagama prašnjave tišine. One tišine koju stvaraju i održavaju uglavnom muškarci, tlačitelji, ubice, razni pobednici kojima se u ime moći i očuvanja neke tradicije dižu spomenici kao produžetak mitomanije i nekakvih porodičnih vrednosti.

Kejt Mos pričajući priču o svojoj prabaki, svojevremeno čuvenoj a sada zaboravljenoj, spisateljici Lili Votson, iscrtava posebnu i jedinstvenu mapu sveta ženskog stvaranja otkrivajući u kratkim biografijama različitih žena mnoštvo činjenica. Između ostalog, u knjizi nalazimo da je u Avganistanu živela i delovala ministarka Kubra Nurzaj (1932-1986), jedna od prvih žena koja je prestala da nosi veo; da je u Keniji živela biološkinja Vangari Matai (1940-2011), prva žena iz Afrike koja je dobila Nobelovu nagradu, prva profesorka u toj zemlji, žena koja je podsticala druge žene da sade drveće u svojim zajednicama i osnovala pokret Grin Belt, koji je za rezultat imao preko trideset miliona zasađenih stabala širom Afrike…; i još skoro hiljadu kratkih crtica o sličnim a različitim prisećanjima o vrednim ženama koje su se mukotrpno borile za razna prava. Onim ženama koje su se borile za ljudska i profesionalna prava, pravo da govore i delaju, i koje su strpljivo i uporno preskakale mnoštvo predrasuda, od porodičnih do onih društvenih, u nastojanju da svet učine boljim. Ovo važi čak i u slučajevima kada su bile gusarke, kao Žan de Klison (1300-1359), kraljice Tetuana na severu Maroka Sajide el Hur (1485-1561), En Boni (1697–1721), Meri Rid (1685-1721), koje su harale Kiparskim morem, kapetanice kao Laskarine Bubulino (1771–1825), junakinje Grčkog rata za nezavisnost 1821. ili prve žene sa činom admirala.

Retke od tih žena su postale materijalno bogate i ostvarile nekakve profite, sem kao naslednice i udovice. Čak i tada neke od njih su kršile pravila svesne da čovek ima odgovornost, samo odgovornost, a ne samo moć.

Kejt Mos je ovom knjigom, ma kako u savremenom svetu to delovalo sporedno, i sebe uvrstila među junakinje i postavila svetu i svakom od nas niz pitanja. Jedno od njih, samo naizgled apsurdno i sporedno jeste: zašto u detinjstvu dečaci skupljaju sličice fudbalera?