Statistika iz 2023. godine kaže da svakoga dana na ovom belom svetu bude ubijeno 140 žena ili devojčica, a da su ubice ili njihovi partneri ili članovi porodice.

U tu statistiku ne ubrajaju se žrtve ratova, jer niko nikada nije ni mogao, ni znao da izračuna koliko ubistava počini neki vojnik svojim oružjem (pokosi bezbrižno u ratu, tek tako, u neprestanoj popularnoj igri nišani u neprijatelja, nevine živote žena i dece koju su one rodile…). Ratne bezimene žrtve se ne broje, one se samo grupno uračunaju u pobedu ili poraz svih onih koji proizvode, prodaju, kupuju oružje. Ako je taj broj dovoljan za neku zajednicu, neku državu, narod, ti statistististički, bezimeni ubijeni ljudi, ta industrijska proizvodnja smrti, ta groblja nemih – postaće alibi za budućnost koja postaje strašnija i od sveprisutne prošlosti.

Sve što ostane posle tragedija, ubistava, ratova, počev od Homera do danas, jesu reči. Ni slučajno ne ostaju oni ćilimi koje je Penelopa tkala pa parala pred najezdom, kupujući vreme čekanjem.

Jedna druga žena, koja nije bila gospodarica nijednog ostrva, verovatno je takođe znala da tka, ali je znala i da piše poeziju. Nije čekala nikoga i ništa, ni slavu, ni bogatstvo. Niko se nije utrkivao oko nje, sve joj je oduzeto odmah, unapred, a imala je samo sebe… Čak i deca koju je rodila su joj oduzeta. Njena poezija, njene reči takođe su nestale, istovremeno kad i ona, zadavljena sopstvenim velom i bačena u bunar 1852. godine.

Ad Tahirih, tako se zvala pesnikinja iz Irana koju smatraju prvom iranskom          (persijskom) feministkinjom. Rođena je između 1814. i 1817. godine.

Njen otac je bio mula, učitelj, ugledan građanin, a majka – samo majka, dužna da vaspitava svoje kćeri onako kako to nalažu običaji i red, opšta pravila koja nikada ne opraštaju i ne tolerišu drugačije, neobično, samosvojno… Nijedan njen stih nije sačuvan, ali se vrlo dobro zna da je bila pesnikinja, kao što se zna da je skrivena iza neke zavese pratila nastavu koju je njen otac držao dečacima. Možda je majka i primetila svoju kćer iza te zavese, tako skrivenu i nedozvoljeno radoznalu, možda je primetila da nije poput svojih sestara, možda joj je rekla da njena poezija ne vredi, da je to uzaludan posao, da je korisnije da se prihvati metle i počisti dvorište… Možda.

Nije Ad Tahirih snevala o udaji, ali ona je bila kćer i niko je ništa nije pitao, samo su je udali kada je imala četrnaest godina za muškarca koga nikada ona sama ne bi odabrala, da je to bilo uopšte moguće, a nije. Rodila je troje dece. Muž ju je oterao ubrzo nakon što je rodila i treće dete, razveo se i zabranio joj da ikada vidi decu koju je rodila. Naizgled šture informacije, a njen nesrećni život pretesan je za tišinu i onda i sada.

Pisala je poeziju, postala je sledbenica babizma, pokreta koji se pojavio između 1844. i 1852, čiji je osnivač bio Sejed Ali Mohamad iz Širaza. Ad Tahirih, pesnikinja, pristupila je babizmu, duboko verujući u ono što je pokret zagovarao: ravnopravnost žena i muškaraca i osudu ropstva. Usudila se pesnikinja Ad Tahirih da govori javno o ravnopravnosti i protiv ropstva. To je ženama bilo zabranjeno, kao što je bilo zabranjeno skidati veo i pokazati lice – svoje žensko lice.