Kada je Arundati Roj sasvim razborito zaključila da „politička borba koja nema žene u samom srcu, iznad, ispod ili unutar sebe, uopšte i nije borba“, bila je potpuno u pravu. Sa njom bi se složile brojne Marije, Elene, Teodore i Manuele iz El Salvadora – najmanje i najgušće naseljene zemlje Centralne Amerike, koju zapljuskuje Tihi okean i koju je obeležio jedanaestogodišnji građanski rat. Složile bi se i mnoge druge žene širom sveta koje se i dalje bore za osnovna prava svojih sugrađanki, počev od prava da samostalno odlučuju o sopstvenom telu, bez uticaja crkvenih dogmi i drugih nenaučnih autoriteta. To je pravo da odluče hoće li rađati ili ne, pravo koje u mnogim zemljama još nije dostiglo nivo zaštite kakav postoji u Francuskoj, gde je pravo na abortus uneto u Ustav i zaštićeno od političkih promena. Još je daleko i od modela koji postoji u skandinavskim zemljama, gde se seksualnom obrazovanju i znanju o savremenoj kontracepciji pridaje veći značaj nego predrasudama i verskim ograničenjima.
O broju žena koje umiru usled spontanih ili izazvanih pobačaja ne vode se pouzdane evidencije. Međutim, čak i kada ne izgube život, mnoge od njih suočavaju se sa drugom vrstom kazne – zatvorom, često bez stvarne krivice. Restriktivni zakoni obavezuju zdravstvene radnike da prijave svaki slučaj pobačaja. Pod uticajem konzervativnih religijskih shvatanja i demografskih politika, sumnja se neretko pretvara u optužbu, a optužba u dugogodišnju zatvorsku kaznu. U suprotnom, sankcije mogu snositi i sami medicinski radnici. Tako su žene, često unapred proglašene krivima, završavale iza rešetaka i do četrdeset godina. Takvi zakoni nisu postojali samo u El Salvador pre borbe aktivistkinja poput Morena Herrera, već su donedavno važili i u Malta, članici Evropske unije. Dok ta borba u malim, često siromašnim zemljama i dalje traje, Morena Herera vodi svoje sirgijske bitke. Uspela je da iz zatvora izbavi oko sedamdeset žena, boreći se ne samo protiv represivnih zakona već i protiv nekadašnjih saboraca u borbi za socijalnu pravdu, kojima su ženska pitanja često bila sporedna. Uz pomoć advokata, forenzičara i psihologa, ona na sudovima pobija optužbe i dokazuje nepravdu kojoj su te žene bile izložene.
Istovremeno, svedočimo pokušajima da se i u drugim delovima sveta ograniče već stečena prava. Tako se u Poljskoj, pod uticajem Katoličke crkve, nastoji da se ukine jedno od elementarnih ženskih prava, dok se samosvesne Poljakinje bore da ga sačuvaju i odbrane. Slični procesi vidljivi su i u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon što je Vrhovni sud ukinuo presudu Roe v. Wade, 2022, koja je decenijama garantovala pravo na abortus na saveznom nivou, odlučivanje je prepušteno pojedinačnim saveznim državama. Time je pravo na abortus doživelo ozbiljnu regresiju, pa je u Teksasu, Misisipiju, Ajdahu i još nizu država uvedena potpuna ili gotovo potpuna zabrana abortusa. Desno orijentisana Evangelistička crkva u tim saveznim državama je najmoćnija glasačka mašina koja organizuje političke kampanje protiv prava žena, a kao što vidimo ni druge monoteističke crkve ne zaostaju za njom, koristeći svoju bliskost sa državom. Uprkos tome što su to navodno sekularne države.
Morena Herera, uprkos svim pritiscima i opstrukcijama sa kojima se suočava, uspela je da na svetlost dana iznese slučaj „Manuela“. Manuela, majka dvoje dece, nakon spontanog pobačaja bila je optužena, osuđena i odvedena u zatvor, gde je umrla od raka, ali i zbog uskraćene medicinske nege i odbijanja lekara da je adekvatno leče. Interamerički sud za ljudska prava je 2021. godine presudio da je država El Salvador odgovorna za njenu smrt.
Boreći se za pravdu u ovom i brojnim drugim slučajevima, Morena Herera uspela je da utiče na promenu prakse progona i kažnjavanja nedužnih žena, ne samo u Latinskoj Americi, gde su takve politike među najrigoroznijima, već i širom sveta. Ipak, „puzajuće zabrane“, koje nastaju u sprezi državnih politika i manipulativnih crkvenih dogmi, i dalje su prisutne u mnogim zemljama, uključujući i Rusiju.
Iako se Rusija često navodi kao prva država koja je legalizovala abortus – još 1920. godine, u vreme Sovjetskog Saveza, zahvaljujući, između ostalih, i Aleksandri Kolontaj – ženska reproduktivna prava danas su ponovo pod snažnim pritiskom države i Ruske pravoslavne crkve. Iako je abortus formalno i dalje legalan, u praksi se pravo na njega sve više ograničava. Pritisak se vrši na privatne klinike, koje se pod različitim pritiscima odriču licenci za obavljanje abortusa ili im se one oduzimaju. U državnim bolnicama žene se suočavaju sa dugim listama čekanja i obaveznim savetovanjima, tokom kojih ih sveštenici i psiholozi nastoje odvratiti od prekida trudnoće. Pri tome se često koriste argumenti zasnovani na ideološkim, a ne na naučnim činjenicama. Od psihologa se, umesto podrške konkretnoj ženi i njenim potrebama, očekuje da zastupaju državne demografske ciljeve i politike. Pored toga, pojedini politički predlozi otišli su i korak dalje, pa se zagovara da udata žena za abortus mora da pribavi saglasnost supruga, a razvedena saglasnost bivšeg supruga. Istovremeno, pilule za hitnu kontracepciju sve je teže pronaći u apotekama, a kada su dostupne, njihova cena je za mnoge žene previsoka.
U posleratnoj Jugoslaviji, posle II svetskog rata, koja je pretrpela velike gubitke, iako su zene dobile pravo glasa, do 1951.godine, abortus je bio kriminalizovan i strogo kažnjiv, kao u predratnoj Kraljevini SHS, u gde je bio strogo kontrolisan i dozvoljavan tek ako je u pitanju bio život žene. Zahvaljujući AFŽ-u, ali i velikom, alarmantnom broju pobačaja, pitanje reproduktivnih prava počelo je da se otvara. Ni tada, međutim, žena nije mogla sama da donese tu odluku, već ju je donosila posebna komisija, i to samo u slučajevima ugroženosti zdravlja žene, straha od genetskih oboljenja, silovanja ili ako je komisija procenila da bi rođenje deteta dovelo do teške materijalne i socijalne situacije porodice.
I dalje je broj ilegalnih abortusa bio izuzetno visok, a tek dvadeset devet godina posle Drugog svetskog rata pravo na odlučivanje o rađanju uneto je u Savezni ustav, član 191. Bilo je to godinu dana pre nego što je Francuska unela sličnu odredbu u svoj Ustav.
Ali to je zanemarljiva istorijska činjenica kada se zna da se Jugoslavija raspala i da su u tom raspadu, u ratovima koji su imali nacionalistička i verska obeležja, najviše stradale žene i naša deca, rođena i nerođena. Horde ratnika, pod parolom da se domaćinski bore, streljale su, silovale…
Ratovi traju li traju kojekuda po belom svetu. Postoje i mirnodopska silovanja za koja niko ne odgovara. Silovatelji mirno i spokojno umiru neosuđeni za svoje zločine, a neretko budu prigrljeni pod skute raznih mantija. Uglavnom ih upravo oni nagrade, istovremeno nagrađujući i sebe za seksualne zloupotrebe koje mirno obavljaju u svojim dvorima, poput onog Pahomija i sličnih.
Naše kćeri, Milene i Danijele, ponavljaju pred nekakvim gluvim sudijama svoju priču, u nadi da će do nas odjeknuti njihov vapaj. U Srbiji je abortus zakonom potpuno legalizovan do navršene desete nedelje trudnoće, a nakon toga samo uz dozvolu komisije. Broj abortusa, prema zvaničnoj statistici, kreće se od 11.000 do 14.000 godišnje, dok nezvanične procene govore da taj broj dostiže i 50.000.
Dok se ministar bavi protivzakonitim osnivanjem nekakvih srpskih fakulteta, ostaje nam da se nadamo da će bar neka naša kćer, unuka ili praunuka, umesto da celiva nekakve fetiše, imati redovne časove seksualnog obrazovanja. Da će, ako svrati u crkvu, moći da čuje od stručnjaka, a ne od zagovornika fetiša neznanja o kontracepciji, nešto o svojim pravima i o tome da o svom telu odlučuje samostalno, nezavisno od bilo čije volje i politike. O modnim detaljima svojih bezgrešnih pretkinja moći će da čita u modnim časopisima, iz pera kompetentnih i ostvarenih kreatora.
